Nikola Malović: Sloboda u kori od oraha
Piše: Nikola Malović
Svojim sam ušima čuo, 90-ih, Vladetu Jankovića kako kaže, parafraziram, da u politiku odlaze samo nekompletne, neostvarene ličnosti, ali nisam upamtio šta je ovaj proslavljeni profesor opšte književnosti i potonji diplomata odgovorio novinarki na očekivano pitanje da li to znači da je i on nekompletan i neostvaren?, jer ako se od nekog očekivalo da sebe smatra kompletnim i ostvarenim – bio bi to dr Vladeta Janković.
Odličan je ovo primjer da posluži kako političar može da objasni sve, makar se služio zamjenama teza, okrimoronima kao stilskim figurama, oružjem sačinjenim od pitanja kontra pitanja… do otvorenih laži. Twist br. 1 je izjava data Tanjugu 23. jula 2016, iz znamo kakvih usta: „Ipak, zarad građana Srbije, ponoviću po hiljaditi put: ne pada mi na pamet da se kandidujem na predsedničkim izborima i svakako neću biti predsednik Srbije“.
Svak ko pamti zna da je Predsednik u međuvremenu objasnio ovaj twist. Sigurno je dao najmanje 011 odgovora na pitanje kako je onda rekao nešto sasvim suprotno onome što sada čini, i to ne po prvi put. No je problem što prosječan čovjek ne može da prepriča političarev verbalni rolerkoster uz kafu ili pivo, recimo, prijatelju koji je navratio iz Australije ili Kanade da sahrani tetku i odmah se vrati iz polukolonijalnog vilajeta. Nije učen da to čini, nije vježbao, nije mu to zanat.
Dvaput godišnje sretnem se u Nušićevoj s mojom dilerkom medicinske opreme, direktorkom „Jugolaboratorije“ u penziji. Popričamo o svemu, zdravlju, ekonomiji, politici. Glasam za Vučića, kaže. Srbija je vratila sve svoje dugove, ekonomija nam se oporavila, nezaposlenost je minimalna… – priča sa žarom misionara. Uzdižem obrvu i ne progovaram. Pa ne bi valjda lagao? – pita me dilerka.
Nego šta bi, političar? U prirodi je struke da se verbalnim obrtima obdrži u sedlu – naučili smo od 5. oktobra naovamo, na svojoj koži, otkako nam je krenulo.
Fotografija je u boji, vrijeme nije (Foto: N. M.)
Političar je samo u teoriji moguć u crkvi. Posao mu je da zabada noževe u leđa, da čini twistove, da vozi slalom između premisa, da glumom višom i boljom fascinira profesionalne glumce, da svako može iz njegovih usta s toplinom da primi saučešće, a žene koje su po Dučiću uvijek siromasi – da uvijek vide bogataša.
U hercegnovskoj Knjižari So pričao sam s Vladanom Glišićem dok je bio i na odmoru i u Dverima. U politici, kazao je, izdajstvo je nemoguće izbeći. Uzdigao sam obrvu kao čovjek koji je na životnoj raskrsnici krenuo uskim i strmim putem srpske kulture, književnosti, knjižarstva i izdavaštva.
Minulog sam ljeta krajičkom oka iz butige na glavnom hercegnovskom trgu opazio kako Boško Obradović čita ćirilična slova Knjižare So. Nije ušao da bi se posadio u istu stolicu u kojoj je bio Vladan Glišić, i ostali: akademici, pisci-dobitnici NIN-ove nagrade, ambasadori, sveštenici, studenti, univerzitetski profesori, svjetski putnici, slobodni zidari, oberkurve, državnici iz regiona, slikari, muzičari, ekonomisti, bankari, i lepeza novinara – od UNS-a do BBC-a…
Što vrijeme više & brže prolazi, sve mi je više do slobode. Ukoliko ona mora biti ograničena korom od oraha, onda mi je do slobode u kori od oraha.
U moru šporke politike odlučio sam da se diskonektujem jer kolonija Crna Gora ili polukolonija Srbija nije geografija koja me uvjerila da se na zgarištu Srbije i Crne Gore, niklom na zgarištu Savezne Republike Jugoslavije, niklom na zgarištu SFRJ, niklom na… uopšte nalaze države. I na tarabi, iznad rupe, može da piše pička, pa to nije.
Nisam vjernik demokratkog načina. To me, znam, čini lovinom ovog svjetskog poretka. Matriks ne toleriše slobodu ni ako je zapreminom koliko i kora od oraha. Matkriks poziva ljude da izađu i glasaju. Nebitno je za koga.
Ko izađe i zaokruži, priznao je Matriks.
