Nikola Malović: Tri kvarta
Piše: Nikola Malović
Ne samo svetovna vlast, nego je i crkva deboto znala da je tu i tamo dobro malo olabaviti ventil i otpustiti narodni bijes. Kod obalnih pravoslavaca poklade nisu prerasle u fešte, ili su se pak vremenom stopile sa katoličkim po duhu – zajedničkim Karnevalom.
Netom pred Veliki post, u Kotoru se već pola milenijuma (1518-2018!), održavaju pučke karnevalske svečanosti, čiji je zajednički slogan: U doba karnevala – prima se svaka šala.
A karnevalska je šala bez izuzetka satirična. Satirična je do mjere da vlasti godinama, desetljećima i stoljećima, grizu od bijesa vlastite bijele bubrege, srećni što tradicionalna ludnica ne traje dugo, pa je bolje da se gomila pripusti da uz pjesmu, hranu, vino i ludovanje pod maskama, u novije vrijeme i uz opijatske stimulanse – osudi simboličnog zločinca za sve nedaće u minuloj godini. Osuda je smrt javnim spaljivanjem.
Da nije izduvnih ventila, periodično bi se, kako to lijepo dijagnostikuje Andrić, dizala fukara i raja, proleteri, dešperаcijuni, kuke i motike, mreže i parangali, bombe, rašpe i levorveri – da udare na vlast s namjerom da je svrgnu, ili da pak razobliče mane onih sveštenika koji su iz crkve izbacili Isusa Hrista.
Kotor je čudnovat urbani i mentalni medaljon. U dnu fjorda, pod pazuhom hiljadumetarskih planina, posebno kad udare beskrajne kiše – živi svijet što pamti da se nekad i za ubistvo odgovaralo manjom kaznom ako je crimen učinjen za vrijeme južine. „POLUDI, ŠEMPJANI NARODE KOTORSKI!“ – čuje se radijski džingl sad-pa-sad, i gleda TV-spot, i šeruje klip, jer je doba od Karnevala, od fešti, vrijeme je da se šiju monture, da se prave maske, februarska je zimska, šarena ludnica…
Karte za igranje briškule i trešete (Foto: N. M.)
Za razliku od ostalih obalnih gradova koji su kopirali kotorsku kopiju venecijanskog originala, glavni grad Boke Kotorske godinama pokazuje kako itekako drži do prava – do stečenoga!, da puk koga hoće – proglasi za krivca, pa bio to aluzijom i Milo Đukanović opet, ili da čak grad sahrani samog sebe – tokom procesije u kojoj Kotor čini opijelo Kotoru – koliko mu samo, pod jednom te istom vlašću, dobro ide.
Pet generacija istovremeno, u familijama u kojima je živ prađed, potom đed, otac, sin i unuk – znaju se napamet karnevalske pjesme. Kotorska grupa „Tri kvarta“, sastavljena od tri talentovana muzičara, ritmom, notama i tekstom cijede feštađunsku esenciju iz svega onoga što čini obalnu tradiciju i kulturu. Uključuje ona manifestni poziv na feštu. Decenijama se igra, jede i pije, uz iste pjesme, kao što se u Skadarliji decenijama jede i pije i pleše uz iste starogradske, s jednom razlikom: Bokelji pak računaju u kvarte. Kvarat je četvrtina. Na pijaci se kaže: Dajte mi kvarat toga sira! Na sudu se viče: Dosta! Meni pripada kvarat te zemlje!
Čudan je zalivski brojevni sistem. Najpoznatiji sistem pomoću kojeg se predstavljaju brojevi je dekadni ili decimalni (čija je baza 10). Pored njega postoji i binarni sistem (baza 2), heksadecimalni (baza 16) ili oktalni sistem (baza 8). Bokelji znaju da računaju i na kvarte pri čemu ispada da je naziv najpoznatije tročlane feštađunske grupe „Tri kvarta“ zapravo šala po sebi, jer tri kvarta ne čine cjelinu, iako cijeli kotorski Stari grad igra i nazdravlja, maskiran-nemaskiran, pijan ili trijezan, haj ili klin, gej ili strejt, sa znakom srca ili sa znakom srednjeg prsta uperenog prema državi… kao cjelina.
Kotoru je dozvoljeno da danas spali koga hoće. Valja imati par bijelih bubrega, kako nalaže dualni brojčani sistem – da nakon lude karnevalske noći, pomalo iščašene od ritmova „Tri kvarta“, ponovo se probudi kao grad koji plaća svoj danak državi. Država uvijek teži da kontroliše četiri kvarta, dočim iza fešte bunovna masa jednako mrmlja: Skužajte, mi vidimo da funkcioniše samo kvarat…
