Povežite se sa nama

Vladika Grigorije – Prag

U Fokusu

Vladika Grigorije – Prag

Foto/internet

Vladika Grigorije – Prag

Piše: Vladika Grigorije

Majci i ocu

Majka bi uvijek osjećala kada se sa mnom događalo nešto krupno. Taj osjećaj, valjda, imaju sve majke. Zato bi mi ponekad bilo krivo kada ne bi shvatala ozbiljno ono što je za mene imalo važnosti. Kada bi upornim ćutanjem ili nekom usputnom riječju stavljala tačku na moje drame.

Dobro se sjećam jednog avgustovskog dana. Nebo je bilo vedro i čisto, s pokojim oblakom u daljini. Iz kuće je dopirao prigušeni žagor žena koje su začudo bile mnogo tiše nego obično. Pred kućom, u bašti, živo su razgovarale komšije i bližnji okupljeni oko svečano postavljene trpeze. Pomiješani sa zujanjem pčela i pojanjem ptica, djelići razgovora dopirali su do kućnog praga na kojem sam, odijeven u plave pantalone i najsvečaniju svjetloplavu košulju, sjedio odsutno i zamišljeno. S vremena na vrijeme pogledivao bih ka planini koja se nadvijala nad kućom. Poznavao sam je dobro i volio mnogo, onako kako se samo poznaje i voli dobar prijatelj. Pitomu planinu, katkada ćudljivu i nepredvidljivu, voljeli smo svi jer je odvajkada bila pribježište i hraniteljka, oslonac i zaklon, ali i svjedok trudova i borbe za život u neobičnimpredjelima mog djetinjstva.

Cijelog me je prožimala Andrićeva misao koju sam pročitao nekoliko dana ranije. Najveća planina koju čovek mora preći je prag njegove kuće, odzvanjale su mi u ušima Andrićeve riječi. Majka bi povremeno izvirivala iz kuće, upućujući mi letimični nijemi pogled koji je bio dovoljan da bi znala kako se osjećam. I ona je toga dana bila drugačija, kao da je nekim naročitim majčinskim čulom naslućivala borbu koja se odvijala u meni. U njenom upornom ćutanju mogao sam osjetiti neizrečeni prekor: „Dobro, kako hoćeš. To je tvoj izbor“. Bilo joj je teško zbog rastanka, ali sam znao da se nikada ne bi usprotivila mojoj odluci. Ona koja mi nikada nije dopuštala da sjedim na pragu, smatrajući to nepristojnim, toga dana nije izustila ni riječi.

S tog praga skromne i nevelike kuće, koju je sagradio pokojni otac, pružao se pogled koji se nerijetko i danas, kada sklopim oči, otvara preda mnom. Kao dijete nisam shvatao značaj i važnost tog pogleda. Čini mi se da tek sada mogu pojmiti sva njegova značenja i punoću smisla. Ne bih umio reći da li je bio ljepši u jesen, kada se zlato i crven probiju kroz guste planinske šume i opustjele livade, ili u zimu, kada se teški snjegovi spuste na strme padine odijevajući ih u tišinu. S tog praga sam volio da posmatram buđenje proljeća i slušam melodiju brojnih potoka koji su strujali kroz planinske uvale i strane, ili da u ljetnim noćima osluškujem cvrčke i zrikavce sakrivene mrakom. Svakog jutra, u bilo koje godišnje doba, čim bih otvorio oči, ugledao bih čudesne prizore i čuo najneobičnije zvuke. U njima, u sjećanju, i danas čuvam uspomenu na svoje djetinjstvo.

Toga dana, sjedeći na kućnom pragu, u mislima sam prizivao te prisne i drage slike. Sunce se primicalo zenitu kao nedvosmislen znak da se čas polaska bližio. Ušao sam u sobu i pomolio se pred ikonama, cjelivao našeg svetitelja zaštitnika, a potom se okrenuo prema mjestu gdje sam, kao četvorogodišnji dječak, bez riječi, cjelivao umrlog oca pozdravivši se sa njim posljednji put. Majka je zadržavala suze u grudima. Ispratila me je nečujno, neizgovorenim riječima ohrabrenja, kojima me je kroz sve godine djetinjstva, kao nekom trećom rukom, grlila i bodrila.

Drugih ljudi se gotovo i ne sjećam. Pamtim da su me gledali dobrodušno i toplo, ali su za mene u tom trenutku bili neobično daleki i strani. Uzeo sam omanji kofer, kupljen nekoliko dana ranije za tu priliku, pa bez suza i osvrtanja lagano pošao putem koji se spuštao do glavne ceste. U glavi mi je tutnjala riječ prag zaglušujući i potiskujući sve drugo. U korak kojim sam ga prešao toga dana stao je, čini mi se, čitav moj život.

I nikada nisam prestao da ga se sjećam. Bio je to poprilično visok prag, sačinjen od samo jednog komada drveta. Kako je on postao tako važan za mene? Da li je kriva Andrićeva misao ili svjesna privrženost? Svejedno, pri svakom krupnom koraku u životu imao sam utisak da opet stojim pred tim pragom, zapitan da li sam ga uistinu prešao. Kako godine prolaze, priželjkujem da mu se vratim i obnovim ga jer, čak i porušen, on živi u meni kao neka nevidljiva granica koja me čuva od lutanja. Vraća me početku, osmišljavajući sve ostale moje korake.

Iako sam zakoračio preko mnogo pragova u životu, važnost je za mene imalo još samo nekoliko njih. Sa strahom se sjećam praga svoje osnovne škole, sa strahopoštovanjem tri praga Hilandara, s divljenjem praga Svete Sofije u Carigradu – i s ljubavlju praga manastira Tvrdoša. Prelazio sam i mnoge poznate pragove. Oni za mene nisu nikada postali tako značajni. Nikada nisu odista postali moji. Takvi jedino postaju oni pragovi preko kojih zakoračimo u život.

Izvor: intervju.rs

Nastavi da čitaš
Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u U Fokusu

Najčitanije na intervju.rs

Facebook

Tagovi

Na Vrh