Povežite se sa nama

Samo gladni trbusi daju dobre boksere

U Fokusu

Samo gladni trbusi daju dobre boksere

Samo gladni trbusi daju dobre boksere

Bubnjar Boris Leiner u ispovesti intervjuu otkriva zbog čega je Džoni za njega i dalje moralna vertikala, ali mu i poručuje da je “premalo sunca u tom selu di živi”. Otkriva kako je tekla Azrina holandska odiseja, kolika je bila verovatnoća da završi pod mostovima Amsterdama, i na koji način je Štulićeva vojnička manijakalnost proizvela frazu da samo gladni trbusi daju dobre boksere

Legenda kaže da se Jugoslavija i raspala jer su se posvađali oko toga ko će da plati Štuliću za autorska prava. Iako su poslednji koncert održali pre 29 godina u Zagrebu, Balkan ih nije zaboravio. Azra je za generaciju koja je osamdesetih godina prošlog veka trošila svoje dvadesete bila neizmerno dragocena. Predstavljala je spoj posthipijevske čežnje za nedoživljenom prošlošću i razbijačke, anarhične novotalasne energije. Dojahali su na krilima novog talasa, a otišli u vreme kada je balkanska rapsodija počinjala da se pretvara u rekvijem, direktno u legendu.

Boris Leiner

Branimir Johnny Štulić, samoizgnani mesija, najdraži učenik koji je video Zver kako razbija pečat za pečatom, dok su svi ostali gledali ćar, usuru i krili se iza nedeljnih komentara. Odbegli sin crvene buržoazije, komunistima preliberalan, ostalima komunjara, naziv benda odabrao je 1977. godine uoči jesenjeg nastupa sa najboljim novovalnim bubnjarem, Borisom Leinerom. Poreklom iz hrvatskog Stounhendža, prastarog Nina, rođen 11. aprila 1953. u Karpoševom Skoplju, Štulić je naziv odabrao po pesmi Hajnriha Hajnea, o Azri – devici.

– Azra, to sam ja! – tvrdio je dok su kroz bend ‘77. i ‘78. godine prolazili Jura Stublić, Jurij Novoselić, Marino Pelajić i Mladen Juričić. Stublić i Štulić nisu mogli zajedno pa se čitava ekipa odvaja od Džonija i formira sastav Film. Leiner i Džoni, koji nastupa uz parolu: Uvijek guram svoje, pa ko živ, ko mrtav, bili su u potrazi za basistom, čak su se i za jedan intervju slikali sa psom kako bi delovali kao trio. A onda su snimili prvi singl s pesmama Balkan i A šta da radim, sa kojim su krenuli u pohod na Olimp. Uskoro im se pridružio i basista Mišo Hrnjak.

Boris Leiner svirao je deset godina u Azri, pre toga u Haustoru, da bi potom osnovao Vještice. Živi u Zagrebu, ne voli da priča o Azri, ali priznaje da je njen 40. rođendan dobar povod za to.

– Sa Azrom sam proveo najbolje i najluđe godine. Iako su pjesme još žive, Azra je spomenik vremena koje se ne može vratiti, a Džonijev povratak bio bi ne novi val nego cunami u svakom smislu! Ali, Džoni to nije radio zbog novca i zato cijenim njegovo NE. I kao što danas pjeva umorni buntovnik Bob Dilan I used to care, but things are anchangin, i Štulić uživa u nekom drugom sportu. I ja sam pobegao od ratnih gluposti u Njemačku. Preko oglasnog tiska nalazim crossover bend Love Sister Hope, simpatične Njemce, s kojima sviram diljem Njemačke i snimam dva CD. Ko ljubitelj dobre trave i regea pridružujem se rege sastavu Freedom Lovers, kojeg predvodi Oriđiđi, rasta pjevač. Veselo je to bilo društvo, ali gaže su mi plaćali dobrom travom. I tako tri godine bez očekivanog kvantnog skoka. Vratio sam se u Zagreb, jer bolje biti prvi u selu nego…

Sa Štulićem se nisam ni čuo ni vidio 26 godine. Rastali smo se u svađi i neslozi. Svašta je bilo izgovoreno ovih godina, ali on je za mene i dalje moralna vertikala i evo mu poruka u njegovim stihovima: „Čovječe, ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se”.

Ko klinac volio sam slušati Indekse, Grupu 220 i Time, Stonse, Zapu, Hendriksa, Led Cepelin, a najviše svoju mamu. Od loših bi učio kako ne treba, a najjači je bio i ostao Bonam iz Cepelina. Upijao sam te njegove ritmove, veličanstvene poput katedrale, skidao prelaze i slinio na njegova sola. Krajem sedamdesetih dolazim u Zagreb na studij i ne znam tko mi glavu nosi, bio sam jedan od stotine frustriranih studoša, nismo znali kaj hoćemo, al’ htjeli smo to odmah! I onda se pojavio Štulić, koji je te naše osjećaje artikulirao glasno u svojim pjesmama. U Zagreb stižu i Pankrti i Strenglersi, i donose frišku energiju, novi zvuk puca nas ravno u glavu. Fascinirala me i hipnotizirala sirova snaga Džonijevog buntovništva i ja se u sve to bacam bez ostatka i bez otpatka. Ostalo je historija.

Dok ste unutra, nemate uvid, a radilo se i tulumarilo manijakalno – Džoni je vojničkom disciplinom vodio Azru i govorio bi: Samo gladni trbusi daju dobre boksere, a mi smo bili i te kako gladni: gladni kruha, i ljubavi, i svirke, i žena. Džoni je bio toliko plodan, prodoran i pun kreativne energije da smo ga slijedili bez pogovora. Napravili smo stvari koje se nijedan bend nije usudio. Orvelovske 1984. Džoni odlazi u Holandiju sa sasvim jednostavnim planom – snimiti album na engleskom, naći dobrog basistu i s Azrom osvojiti svijet. Na njegov poziv ostavljam ženu, dijete, studij i dolazim u Utreht, i već na prvoj šetnji gradom dva put sam slasno zagazil u pseće govno. U toj civiliziranoj zemlji čovjek ne smije sanjareći gledati nebo, no tu se hoda pognute glave. Čitava je Holandija ispresijecana kanalima zamućene vode koju premošćuju na stotine mostova. Sjetio sam se mame kako mi govori: „Pazi, sine, da ne završiš ispod mosta ko neki klošar!“ Matematički gledano, šansa je bila velika!

Džoni je iznajmio stan u finom kvartu. U blizini je bio kafe šop u koji je volio zalaziti, za po džoint ili dva. U to vrijeme prestao sam duvati, nije mi više bilo napeto. Ma, jebeš hašiš kojeg legalno kupiš u dućanu – skužio sam. Snimali smo u studiju onu nesretnu ploču It Ain’t Like in the Movies At All i bili u stalnoj potrazi za basistom. Nije lako naći Trećeg Čovjeka. U očaju dajemo oglas u novine. I javio se profesionalac s bogatim iskustvom. Željno smo ga čekali u stanu kad je zazvonio. Otvorio sam vrata, a kad tamo – Crnac s bijelim štapom. Pomislim, slijepac prosjak, i već se hvatam za džep po kovanicu kad se predstavio: „Ja sam vaš novi basist!“ O, živote! Ajde dobro, isprobali smo ga. Izvrsno je svirao, ali ipak ne, fala, bojali smo se da nam ne padne s bine u žaru svirke. „See you later, guys“, dobacio nam je na odlasku – priseća se Leiner.

– Pamtim mnoge koncerte, mnogo ih je i bilo. U Domu omladine ‘80. dolazimo avionom, čeka nas binska oprema, ali avaj, bubnjevi su bez činela! Čitav koncert lupam po tomovima ko Indijanac – svima dobro! U SKC 1981. dogovorena dva, a rasprodano pet koncerata u nizu! U Osijeku smo 1984. godine nastupali u prepunoj sportskoj hali, počeli s pjesmom Anđeli kao krv crveni, a onda se zemlja zaljuljala pod nama. Pomislim, uh kako ga deremo, a potom sve se ruši i mi padamo! Krš i lom! A na dan kad smo trebali putovatina na naš prvi koncert u Dubrovnik, snježna mećava je okovala zemlju. Džoni je zastao na peronu željeznice, ko Bata kad vidi Nemce, i brzo donio odluku: „Unajmiti ćemo taksi da nas vozi preko Rijeke obalom do Dubrovnika“ i stigli smo na vrijeme, oderali svirku, a čitav honorar otišao je za taksi. Nije nam bilo drago, al’ Džoni nas je umirio: „Jesti se ne mora, al’ svirati se mora!“

Vitez propuštene prilike

Veslali smo uzvodno u vrijeme potopa. Štulić je konfliktne naravi i stvari gleda crno. Premalo je sunca u tom selu di živi. Pjesnici su uvijek bili čuđenje u svijetu, a njegovu bistu izradio sam u manirističkom stilu, kao narodnog heroja. Zamišljen kao umjetnička provokacija. Spomenik bi trebao biti postavljen u blizini kultnog kluba Kulušić, ali ne daju gradski oci – završava Leiner.

 Kada je čuo da mu je Leiner napravio bistu, Štulić je burno reagovao uz komentar: “Leiner hoće da ja umrem!” Džoni je prvi pevao kako je govorio, govorio kako je mislio, a mislio je uvek drugačije. Od imovine ni onda ni danas nema ništa. Jesen 1989. dočekao je u Zagrebu. Stigao je da podigne jednogodišnju zaradu od ploča i video-kaseta u iznosu od tri i po hiljade maraka. Ipak, nije prihvatio da nastupi za tada fenomenalnih 125.000 maraka koliko su mu nudili u Beogradu, uz konstataciju da ne želi da svira dok traje rat i ne želi novac koji je možda krvav.

– Kad bih prešao na srpsku stranu, odmah bi se našlo da je neki moj predak poginuo na Kosovu, ako ne Obilić, onda sigurno Branković. Posebno ako ne bih dobro odigrao svoju ulogu, a isto me čeka i na drugoj strani, s tim što Hrvati nemaju Kosovo polje, već Krbavsko – izjavio je uoči odlaska.

Apokrifna priča kazuje da je nakon šetnje po zagrebačkom Gornjem gradu seo u taksi i rekao taksisti: „Vozi me u Amsterdam, ja ovde više ne mogu…“ U Holandiju je otputovao sa tri skupocene električne gitare i koferom punim novinskih isečaka kao dokazom da su ga mnogo slušali i različito shvatali.

– U Holandiju sam otišao dobrovoljno, a to nikad niko nije uradio. Ili su bili maknuti il’ su se usmrdili! Na ovom svetu nema dobrovoljnih odlazaka i zato je ono što sam uradio po odlasku značajnije od svega prethodnog. Živeo sam u Jugoslaviji! Ali, ja sam i otišao iz te Jugoslavije. U Zagreb sigurno neću otići. Ali, to što ne volim Hrvatsku, ne znači da volim Beograd. Ne znam za čim sve žalim, ali mi je krivo što mi je 30 godina rada otišlo u ništa. Što sam 30 godina morao jesti govna i nisam vratio dug?! Baš me niko ništa nije pitao na ovom svetu, ni kada me je pravio, a ni posle toga. Za sebe cmizdrim, pročistim oči, a i duševno je zdravo – pisao je Štulić.

Vitez propuštene prilike nije ni imao vremena za nostalgiju: opevao je sve naše buduće poraze. Ostala je samo čežnja, iako se sve više čini da Džoni zapravo nikada i nije otišao. Jer, pijana noć u kojoj smo ga ispratili ovde još traje, dok ga neki novi klinci zovu: Džoni, vrati se…

Izvor: intervju.rs

Nastavi da čitaš
Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u U Fokusu

Najčitanije na intervju.rs

Tagovi

Na Vrh