CIA nije htela da ruši maršala
Piše/Ivan MILADINOVIĆ
Američki obaveštajci o predsedniku Jugoslavije Josipu Brozu i njegovim naslednicima. Služba javljala da Tita mogu da zamene Kardelj, Tempo, Ranković …
Koliko je Titova Jugoslavija, u vreme Hladnog rata, kada su Moskva i Vašington počesto dolazili do ivice trećeg kataklizmičkog rata, bila u žiži interesovanja Sjedinjenih Država, možda najbolje govori podatak da je američka Centralna obaveštajna agencija (CIA), u poslednjih petnaestak godina objavila više od 800.000 dokumenata iz tog perioda, na više od 12 miliona stranica sa kojih je skinuta oznaka tajnosti.
Još početkom ovog našeg veka Nacionalni obaveštajni savet SAD objavio je zbirku sistematizovanih obaveštajnih izveštaja o Jugoslaviji, koji pokrivaju period od Titovog raskida sa Staljinom od 1948. do 1990. godine, uoči samog raspada Jugoslavije. Bila je to treća publikacija tog tipa – prve dve su bile posvećene Kini i Vijetnamu.
POJAVA ovih dokumenta otkriva i sve dileme koje su se javljale u Vašingtonu oko nezavisnog položaja Jugoslavije i kako se, u nadolazećem vremenu, formirao odnos prema Josipu Brozu i njegovom specifičnom eksperimentu stvaranja samoupravljačke države.
Dokumenti predstavljaju procene i zaključke najboljih stručnjaka iz redova obaveštajne zajednice SAD u to vreme. To se i naglašava u predgovoru zbirke dokumenata CIA o Jugoslaviji: „Naš je cilj bio da združimo najbolje umove koji se mogu naći radi razmatranja najšireg spektra mišljenja i stavova, kako bi se potpuno istražile alternativne pretpostavke i mogućnosti“.
Džon Kenedi i Tito u Vašingtonu
Iz tog širokog spektra dokumenata koja pokrivaju sve oblasti društvenog, političkog, ekonomskog, vojnog, kulturnog života i međunarodnih odnosa, zanimljivo je da se izdvoji jedan segment interesovanja američkih diplomata i obaveštajaca. Naravno, reč je o Josipu Brozu Titu. Oni su temeljno pratili svaki njegov privatni i politički potez. Tvorci američke politike su dobro znali da je Tito lično bio komunista stare marksističko-lenjinističke škole i da kao takav nije bio, niti je mogao postati, njihov prijatelj.
U jednom od izveštaja analitičara CIA, iz pedesetih godina prošlog veka, doslovce piše:
„Najpre, čak i da je za nas bilo izvodljivo da Tita srušimo, to bi bila strašna politička greška. To bi služilo kao jasan dokaz drugim liderima satelitskih zemalja da je za njih opstanak jedino moguć u potpunoj potčinjenosti Moskvi – da bi ih svaki pokušaj da slede Titov primer, samo doveo u tešku situaciju da budu uništeni u rukama neumoljivih i zlih kapitalista.“
Drugim rečima, rušiti Tita bilo je nepotrebno.
Amerikanci su odlučili da neće rušiti Tita, ali stalno su ga pratili i predviđali ko bi mogao da dođe posle njega. U izveštaju od 23. februara 1955. godine piše:
„Titova smrt bi predstavljala ozbiljan udarac režimu. Iako u ovom trenutku ima malo dokaza o ozbiljnim rivalstvima među Titovim saradnicima, borba oko nasleđa bi se ipak mogla rasplamsati, naročito zbog toga što bi njegova smrt svakako oživela osnovna razmimoilaženja i nesuglasice otkrivene u Đilasovoj aferi. I ako bi prenos vlasti trebalo da se odigra bez teškoća, niko od Titovih potencijalnih naslednika ne raspolaže njegovim ličnim magnetizmom i prestižom, te je neizvesno da li će bilo koji naslednik moći da uspostavi i razvije sličan stepen kontrole nad partijskom mašinerijom i vladom kakav je imao Tito.
Ranković i Broz iz vremena prijateljstva i saradnje
Najistaknutiji kandidat za naslednika je potpredsednik Kardelj, istaknuti marksistički teoretičar, koji je stvarni arhitekta takozvane nove socijalističke demokratije u Jugoslaviji, koji je imao aktivnu ulogu u jugoslovenskoj spoljnoj politici i bio sve vreme jedna vrsta alter ega Titovog. Drugi potencijalni kandidati su Ranković, šef tajne policije, Gošnjak, koji predvodi vojni establišment i Vukmanović Tempo, ekonomski car zemlje.“
Dve godine kasnije obaveštajci iz Beograda i njihove kolege iz centrale CIA u Virdžiniji, konstatuju da „Tito uspešno kontroliše opštenarodno nezadovoljstvo, uspeva da potisne nacionalna trvenja i nacionalne sukobe i razlike u stavovima prema spoljnoj politici unutar same partije“. Međutim, oni uočavaju da bi svi ti problemi mogli izaći na površinu uoči Titove smrti.
– Problem naslednika je zato od kritičnog značaja. Tito ima već 65 godina, vodio je naporan život i, iako nije posebno bolestan, pati od hroničnog artritisa. Njegova smrt ili odlazak sa vlasti bi stvorili ozbiljne probleme za režim čija stabilnost u velikoj meri zavisi upravo od njegovog prestiža“ – tvrdili su stručnjaci iz Lenglija u Virdžiniji.
Njima je jasno da Tito uspešno manipuliše snažnim trvenjima između Srba i Hrvata, tako što je dodeljivao najviše funkcije u vlasti i partiji čas jednima, čas drugima, kao uostalom i predstavnicima drugih nacija.
– Titov monopol na najviše funkcije u zemlji mogao bi biti prekinut tako što će ga naslediti dvovlašće ili trijumvirat, kolektivno rukovodstvo ili pak koncentracija moći u rukama jednog čoveka. Ako bi ovo poslednje bio slučaj, najpraktičniji i najverovatniji izbor bi bio Edvard Kardelj, Slovenac koji je bio i koji je Titov zvanični zamenik kako u vladi, tako u partiji još od 1937. i koji bi, za razliku od Srbina Aleksandra Rankovića, bio prihvatljiv za Hrvate“ – piše u izveštaju koji je upućen u Belu kuću pod oznakom „strogo poverljivo“.
POSLE Brionskog plenuma u junu 1966. godine i smenjivanja Aleksandra Rankovića, ponovo je otvoreno delikatno pitanje Brozovog naslednika. Posle nekoliko meseci, na stolu šefova Bele kuće i Stejt dipartmenta je novi izveštaj o trenutnoj situaciji u Beogradu.
– U ovom trenutku ne postoji na sceni nijedna ličnost koja bi mogla uskočiti na mesto Rankovića i eventualno preuzeti funkciju Tita, ukoliko bi on umro ili se povukao. Edvard Kardelj, Slovenac i pokretač mnogih liberalnih reformi u Jugoslaviji od 1952, sada je visoki partijski sekretar i po rangu se svrstava odmah iza Tita – pisalo je tada u ovom izveštaju. – Međutim, njemu nedostaje politička baza i potrebna harizma da bi mogao da preuzme funkciju koju Tito obavlja, zahvaljujući svom autoritetu. Veljko Vlahović je popularan u partiji i smatra se istaknutim ideologom, ali kao Crnogorac nema takođe bazu u vlasti koja bi mu garantovala najvišu funkciju. Todorović (Mijalko), iako Srbin sa korenima u najvećoj jugoslovenskoj republici, takođe je novajlija na funkciji koju obavlja, da bi mogao da se smatra eventualnom zamenom za Tita.
POSLE donošenja Ustava iz 1974. godine, u Vašingtonu raste zabrinutost – šta će se dogoditi sa Jugoslavijom posle odlaska 85-godišnjeg maršala sa scene. Nacionalno-etnička trvenja i rivalstva republičkih lidera su sve izraženija. Zemlja ulazi u sve trajnije i veće ekonomske teškoće. Ko će biti taj koji će stati na čelo kolektivnog rukovodstva? Onaj ko dođe posle Tita će morati da se uhvati sa tim užasavajućim problemima i probuđenim, potiskivanim razornim snagama koje razjedaju i muče Jugoslaviju, od stvarnog njenog stvaranja 1918. godine.
Pedantni analitičari iz CIA šalju svojim pretpostavljenima novi izveštaj:
„Dva Slovenca – Edvard Kardelj (66) i Stane Dolanc (51) – su u ovom trenutku glavni kandidati za naslednika Tita na funkciji partijskog vođe. Kardelj je 40 godina bio bliski Titov poverenik i predstavljao bi najistaknutiji simbol kontinuiteta Titove ere. On je sve vreme drugi po rangu član na hijerarhijskoj lestvici. Međutim, postoje izveštaji prema kojima i Kardelj, koji je imao dve ozbiljne operacije (sumnja se na rak), možda nikada ponovo neće igrati aktivnu ulogu u politici kakvu je igrao. Ako je tako, onda bi Dolanc, koga je lično izabrao Tito 1972. da nadzire poslove u partijskoj birokratiji, postao glavni pretendent da preuzme vođstvo SKJ.“
Predviđanje sudbine Jugoslavije posle smrti Josipa Broza Tita bilo je ključni zadatak obaveštajaca i analitičara CIA.Oni su tačan odgovor umeli da daju oko godinu dana pre nego što su narodi SFRJ zapucali jedni na druge u građanskom ratu. Sve prethodne procene bile su umerenije u pogledu budućnosti Jugoslavije: više od četiri decenije je američka obaveštajna služba u određenoj meri verovala u opstanak FNRJ, pa SFRJ, da bi na jesen 1990. godine stavila tačku: Kroz godinu dana, Jugoslavija će, najverovatnije, prestati da postoji, ustvrdili su tada. Tako je i bilo.
Izvor/novosti.rs