Povežite se sa nama

intervju.rs

Kolumne

Boka u plamenu

Boka u plamenu

Uvijek oko Petrovdana (12. jul), bude temperaturni inferno, kada šuma i makija mogu da planu od svakog slučajnog pogleda ljetnjih ljubavnika, nekmoli od bačenog pikavca ili daleko bilo namjerno kresnute šibice.

Piše/Nikola Malović

Ove godine buknula je Luštica, najveće priobalno poluostrvo. Po kakvom paklenom planu ili pak Marfijevom zakonu, zaduvala je bura, ružu požarišta raspalila u dužini od 15 kilometara, od Donjeg Grblja i unutrašnje strane Tivatskog zaliva, do pozicija koje se iz Herceg Novog vide golim okom.

Otkako se Crna Gora osamostalila i osuverenila, Bog ili priroda namještaju situacije u kojima s te potkovane žabe spadaju simbolične potkove. Ili zavije snijeg toliki da nejaka državica zove Nato, ili udare poplave pa zovu Nato, ili – kao sada – nakon što izgore sve – zovu Nato, koji im pošalje avion iz Ukrajine da gasi požar, i to ovaj počne da čini tek četvrtog dana, iako su avioni iz rusko-srpske humanitarne baze u Nišu mogli da operišu odmah. Organski bezobrazluk biće da je prava sintagma za fenomen kada odbijaš pomoć prijatelja da bi zvao neprijatelja, a ovaj ti ne pomogne, nego izgori na hiljade hektara borove šume, maslina i mediteranske makije, vatra dođe do kuća iz kojih se evakuiše 300 ljudi, oprlje se crkve, radari, TV repetitori, popase prirodni rezervat Solila… za sve vrijeme dok nesposobna Vlada preko medija s ružičastom optikom ponavlja kako radi „mudro i spremno“, te su joj „rezultati profesionalni, efikasni i patriotski“.

Prognozirana kiša biće spas odozgo za pola Boke u plamenu (Foto: N. M.)

Uprkos natčovječanskom naporu udruženih vatrogasaca iz cijele Republike, bez postojanja komandanta požarišta (!) koji bi vukao konce i negdje svjesno puštao da gori dok bi drugdje intenzivno gasio s kopna – vatra se rasplamsavala u danima za nama, nastavljajući da se svakog trena, nošena vjetrom, pojavljivuje na drugim mjestima (Kotor, Tivat, Herceg Novi) do te mjere mnogo da su vatrogasci padali s nogu od umora te spavali na zemlji. Za to su vrijeme zaista patriotske firme slale im pomoć u hrani i vodi, priskakali dobrovoljci, pripadnici vojske – no bez izgleda za uspijeh, jer se inferno bez pomoći od odozgo nije mogao obuzdati. I dok su mnogi sveštenici čitali molitve za spas od požara, Crna je Gora vukla odozdo Nato za rukav.

Izdvajam tri slike tuge. Stogodišnje masline, još uvijek uspravne, pretvorene u žar. Iznad zapaljene šume na vrhu poluostva Luštica izvija se apokaliptički stub dima, i širi se u atmosferi kao da je proradio vulkan. U trenutku dok vozim kolima ka Herceg Novom oko opaža kako gori svijet koji poznajem – i ja shvatam da je slika koju vidim zapravo paradigma: gore države u kojima živimo – razdvojeni. Da bismo tu vatru opazili, potrebna je kap katalizatora. Kao što je požar u Boki.

Umjesto da čuva svoje kanadere, avione koji za dvadesetak sekundi napune rezervoare s 5 tona vode, Crna ih je Gora prodala Grcima. Nema logičnog odgovora: zašto?, ako razmišljamo strateški, ali ima odgovora: zato!, kad znamo da strategija nije dozvoljena skrajnutim geografijama osuđenim da robuju. Avioni dromaderi i helikopteri za gašenje požara s tek malim bujulima pri dnu sajle nisu sa stihijom mogli ni da se našale. Pa je stigao ukrajinski An-32P da iza sebe ostavlja garav trag, no taj reoplan nije punio tone vode za par desetina sekundi, jer nije amfibija, nego je, ah, trebalo da sleti, da bi ga tek napunili. Što je trajalo, je li, dok se poluostrvski nosač maslina i borova pretvarao u prah i pepeo.

Godinama živim u uvjerenju kako bismo se o jadu zabavili da nas ne daj Bože pogodi kakav novi katastrofalni zemljotres, i da bi se tek tu zacementirala apsolutna nesposobnost crnogorske vlasti da se nađe narodu u nevolji.

U trenutku slanja ovog teksta (nedelja) požari u Boki doslovno bukte. A koliko je to prošlo od Petrovdana?

Izvor: nedeljnik.rs

Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u Kolumne

Na Vrh