Povežite se sa nama

Peku li nas rane svetog Nikole?

Trezor

Peku li nas rane svetog Nikole?

Peku li nas rane svetog Nikole?

Piše: Dragan Bursać

Tri djeteta dočekala su svetog Nikolu nadomak Jošavke u Istočnoj Bosni – umjesto svetog Nikole došli su smrt i masakr.

Noć je padala, noć na svetog Nikolu, a u noći jedna djevojčica je prestala plakati. Njene suze, njena agonija, njeno ranjeno tijelo, u studeni se smirilo. Iskrvarila je i umrla pored Olge, te posljednje majke u svom životu.

Tri djeteta, živa i zdrava, dočekala su svetog Nikolu nadomak Jošavke u Istočnoj Bosni. Umjesto svetog Nikole došla je smrt. Masakr.

Borac Vojske Republike Srpske Milorad Čančar, koji je bio među prvima koji su stigli u jošaničko selo Hodžiće nakon izvršenog masakra, kaže da je zatekao pobijene sve mještane.

„Najpotresnija slika koja mi je ostala u sjećanju je kada smo na mjestu gdje smo našli 20 ubijenih, vidjeli mrtvog oca koji u zagrljaju drži svog sina od sedam godina, ne bi li mu u posljednjem momentu dao šansu da preživi. Bili su to Dragan Višnjić i mali Dražen, a dva metra od njih na putu je bila i desetogodišnja Dragana, Draženova sestra“, rekao je Čančar.

Priča o Dragani, Draženu i Danki

A dan prije, tog 19. decembra 1992. godine na kućnom pragu porodice Višnjić u Hodžićima, stajali su Dragana, učenica četvrtog razreda osnove škole „Veselin Masleša“ iz Foče i njen brat, prvačić Dražen. Ustreptali od sreće, čekali su goste. Dječica ne znaju mnogo o slavama koje su zaživjele u posljenje dvije godine. Znaju samo da im Djed Mraz dolazi ove godine ranije i da ga zovu sveti Nikola. I znaju da sa njim u dome ulazi mnoštvo rođaka iz porodice Višnjić, kao i gostiju, komšija, rodbine…Najviše se raduju maloj Danki. Bebi kako je zovu, bebi od dvije godine.

Scena kućnog praga, kičasto-idiličnog u snijegu sa dvoje djece kako gledaju ispred raširenih ruku, ostala bi takva-kičasata i idlična, da nije prvih pucnjeva, rafala, jauka. Dražen hvata za ruku svoju stariju sestru Draganu užasnut ovim čeličnim zlom. Gleda ispred sebe i vidi majku Olgu kako nosi dvogodišnju Danku prema kući. Potpuni pakao u kiši metaka. Dragana vuče brata u kuću. Dražen plače.

Prvi vojnici u maskirnim uniformama Armije BiH ulaze u Hodžiće. Od kuće do kuće, urlici, rafali, pa opet urlici. I onda postaje sve tiho, avetinjski tiho. Par kuća niže otac malenih Višnjića, Dragan, utrčava u staru kuću svojih roditelja i gleda unezvjereno. Za slavskom trpezom u krvi okupani i ubijeni njegovi otac Vukadin i majka Zora. Pogled mu ide dalje po paklenoj trpezi, gleda mrtve oči svoga brata Milana. Svi, svi su mu ubijeni. A eto, on je živ. On, žena i njegovo dvoje djece.

Tajna sobe

Dragan, kao duh u ovom paklu ustaje, bez ogrebotine i ide posve mirno ka svojoj kući. Ulazi u kuću i nekim tupim pogledom vabi Dražena i Draganu. Gleda sina i kćerku. Grli ih i uvodi u sobu, posljednju sigurnost njihovu.

„Tata, majka je pobjegla i odvela malu Danku, spasila se“, drhtavim glasom treperi Dragana dok ocu saopštava nalog života kao dužnost.

„Treba bježati“, damar istine bride u glavama djece. I Dražena od sedam godina i njegove sestre Dragane. Djeca grle oca Dragana.

Ali umjesto bijega, čuje se pucnji. Jedan, pa još jedan. I još jedan. Tri hica.

Ta tri metka, oćutala je i njihova mati Olga, koja nosi malenu Danku dolje prema potoku. Zastala je, kao da je prepoznala ta tri hica, koja su drugačije zvonila od onih horskih, koji su izlazili iz kalašnjikova vojnika goraždanske brigade Arnije BiH. Ta tri hica bila su meci smrti za njenu djecu. Za njenu Draženu, Draganu i supruga Dragana. Nema ih više, zadrhtala je istina u Olgi.

Krvavi snijeg

Privila je još jače uz sebe Danku, djevojčicu koja je u tom trenu postala sve za majku bez djece – i dijete i ljubav i centar svijeta.

„Samo treba ići dolje, dolje prema Goraždu, dolje prema gradu, prema svjetlu“, ponavljala je u sebi Olga, dok je prtila duboki snijeg. I tek onda je vidjela, ono što vidjeti od straha nije smjela. Iz ruke dvogodišnje djevojčice curila je krv i ostavljala trag u mladom snijegu. Ta dječija krv, taj snijeg decembarski bijeli, dovoljno je to da se Olga sruši. Ostala je bez svega, bez igdje ikoga i sad treba i bez ovog djeteta da ostane? Nešto joj je dalo snagu. Otparala je dio košulje, one najljepše – slavske, bijele, bijelje od snijega i sa platnom je djetetu previla ranu. Mala Danka je plakala.

Što od šoka, što od bola, djetetu je ponestajalo suza. Dan je uveliko odmicao, kada su  pucnji utihnuli. Sve je bilo, kao što biti zna, avetinjski mirno nakon masakra.

„Dobro je“, izgovori naglas Olga, dok je ljubila malenu Danku, njeno sve na svijetu.

A onda pucanj. Olga izgubi vazduh, pa naglo ustade, ali metak, koji je presjekao kičmu i zario se u utrobu obori je opet  na zemlju. Olga ispruži ruku prema Danki. Crnilo, samo crnilo.

Noć je padala, noć na svetog Nikolu, a u noći jedna djevojčica je prestala plakati. Njene suze, njena agonija, njeno ranjeno tijelo, u studeni se smirilo. Iskrvarila je i umrla pored Olge, te posljednje majke u svom životu.

Čedomorstvo

I Danka se pridružila Draženu i Dragani. Zajedno bi imali 17 godina na ovoj planeti pakla.

A Dražen i Dragana, kako su oni umrli? Znamo da ih je otac odveo u sobu, da ih je zagrlio i onda? Onda je namjesto nekakvih metaka vojnika Armije BiH, otac u šoku i agoniji ubio prvo sina Dražena, pa kćerku Draganu, pa na koncu sebe. Da, otac ih je ubio! Tako je nestalo svih Višnjića.

Istina jeste da je svjedok Milorad Čančar vidio mrtvu djecu i oca, ali ni slutio nije da od zla ima veće zlo! Čedomorstvo!

Užas dana svetog Nikole, tog 19. decembra 1992. godine koji se iskalio na selo Hodžiće. Užas ubijanja nedužnih civila, koji je porodio masakr, torturu, na kraju djeceubistvo. Užas u kojem je zadnja pala u studeni djevojčica Danaka od dvije godine.

I šta znamo danas, 26 godina poslije? Znamo da je ubijeno 56 mještana zaselaka jošaničkih zato što su bili Srbi. Znamo da je ubijeno 26 žena i znamo da je mrtvo troje djece. Znamo da su djeca Dražen, Dragana i Danka.

I znamo najviše od svega da su za zločin odgovorni pripadnici Armije BiH.

Na koncu, znamo da za ovo zlo niko nikada nije odgovarao. Da li je ovo premalo dokaza?

Peku li nas rane svetog Nikole?

balkans.aljazeera.net

 

Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u Trezor

Najčitanije na intervju.rs

Facebook

Tagovi

Na Vrh