Povežite se sa nama

intervju.rs

Mrtvac sa prstenom

Trezor

Mrtvac sa prstenom

Piše: Nebojša Jevrić

Fotografije: privatna arhiva Nebojše Jevrića

Gore zapaljene kuće u Tenji. Svakoga dana malo slavonsko selo gađaju iz Osijeka i iz djelova Nove Tenje minobacačima i protivgradnim raketama.

U seoskom domu kulture je štab. U biblioteci spava interventni vod. Među knjigama su nosila, puške, prljav veš. Na Andrićeve knjige naslonjene “zolje”, krpe za čišćenje oružja, ručni bacači.
Iz biblioteke sam uzeo knjigu o Tenji, selu koje je prije trista godina osnovao patrijarh Arsenije Čarnojević, u slavonskim močvarama. Nekada je ovdje od desetoro djece devetoro umiralo od malarije.

Bibliotekara Milana Trbojevića Džegera upoznao sam pred rat kada sam ovdje dolazio o proslavi godišnjice seobe.
Vodi pres centar u Tenji, javlja se istovremeno za deset redakcija, ali ipak svakog dana uspije da svrati u biblioteku. Pregleda da li možda nedostaje neka knjiga, popisuje brojeve, dok gore kuće u selu.
Bijesan pronašao me je u rovu. “Kako si mogao da poneseš knjigu, ovdje u ovo blato, na kišu. Kakvi su još će zavijati cigare u listove.”

Crvenim pred njim i dugo se izvinjavam. Džeger čisti knjigu i uvijajući je u novine priča o bibliotekaru, iz susjednog sela:
“Bilo je to, brašo, dva dana pošto su ustaše ubili Kira, Hrvata, načelnika policije u Osijeku koji je htio dijalog. Kada je rat već počinjao, bibliotekar je krenuo da kupi knjige u osiječkom antikvarijatu.
Prošao je naše i njigove barikade, i kupio knjige, deset paketa.
Drugi su kupovali oružje a on knjige. Vraćao se raspadnutim “vartburgom”, punim knjiga, kada ga je zaustavila redarstvenička patrola.
– Šta nosiš?
– Knjige, evo i Tuđmanovog “Tomislava” imam. Redarstvenik je obrisao
ruke i otvorio Tuđmanovu knjigu. Na knjizi, kupljenoj u antikvarijatu, neko se potpisao ćirilicom. Nabili su bajonet u sanduk sa knjigama. Kada se pobunio slomili su mu naočare, knjige pobacali u blato.
Oduzeli su mu kola, brašno, starog vartburga… Na blatnjavom slavonskom putu je ostao sa slomljenim naočarima u rukama. Čitave godine je zakidao od svoje i tuđih platica. Štedio na struji. Išao za drugima i gasio svijetla. Kažnjavao zbog nezatvorenih slavina – da bi kupio knjige, koje su mu bacilli u blato.”

Dok mi to priča Džegeru se steže grlo.
Naveče dok su momci iz interventnog voda bili u akciji, pomagao sam Džegeru do kasno u noć da slaže knjige, počesto krijući pogled. Moj prijatelj bibliotekar je budno pazio da negdje ne pogriješim.
Na stolu su stajale polomljene naočare zalijepljene selotejpom.

Crna princeza se oblizuje

Pred zoru počeo je napad na Tenju.
Sa samarom punim mina trčim za Dućom koji nosi ručni bacač.
On ide da postavi čeku za transporter, veliku svinju Jozefinu koja grokće u mraku, jorkširsku svinju koja je tu negdje ispred naših položaja.
Idemo sto metara niz Zagrebačku a onda pedeset metara naprijed. Tako je rekao Brka. Od Nove Tenje mogu da naiđu sa transporterom.

U polusrušenoj kući, Duća mi objašnjava:
“Kada trčimo naprijed, samar sa minama nosiš na leđima. Kada se povlačiš – na grudima. Ako tebe pogodi, da ne izginu ostali.”
Pretrčavamo preko brisanog prostora na drugu stranu ulice.
Iz mraka se čuje roktanje. Roktanje svinje koja, puštena iz obora, luta između spaljenih kuća.
“Ako me rane, ako ne budeš mogao da me izvučeš, molim te da mi pucaš u glavu.”
“Ti si lud. Kako mogu da te ubijem?!
“Ne seri, tebi će biti lakše, nego ovima sa kojima sam odrastao. Mene si juče upoznao.”
Osjećam prste nevidljivog na vratu. Gušim se. Muka mi je.
Muka mi je od vjetra koji donosi miris lešina.
Lice, očni kapci, sve mi je natečeno od ujeda komaraca.
Dućinog đeda, solunskog dobrovoljca ustaše su stavili preko stola i živog presjekli pilom. Preko genitalija. I slikali su se. Slikali su se pored čovjeka kojeg šegaju na sred sela.

Tu sliku, iscijepanu iz knjige o Jasenovcu, uvijek nosi sa sobom.
“Molim te da me ubiješ, ako me rane”, kaže.
Kod Kolareve kuće čuju se eksplozije, rafali iz Džipsijevog mitraljeza, nečiji vrisak. Brkin glas.
Vruće mi je. Znojim se. Brišem znoj pomiješan sa zgnječenim komarcima.
Opet eksplozije kod Kolareve kuće. Bojim se da su Hrvati odabrali Tenju da se osvete za poraze u Borovu Selu i na Plitvicama. Bojim se da nam vojska neće doći u pomoć, da niko ovom selu neće pomoći.
Duća gađa u mrak, u pravcu odakle se čuje transporter, odakle se čuje groktanje svinje. Bijela jorkširska svinja koja je pojela svoj okot se oblizuje.

Krhotine maltera i stakla su me zakačile po glavi.
Crna princeza u koju je bio zaljubljen Raspućin, liže mi krv sa čela.
Ili je to znoj, ne znam.

Kod Kolareve kuće poslije pola sata prestala je pucnjava. Ni u našem pravcu više ne puca niko. Ne čuje se više ni transporter iz mraka. Prošlo je. Iznenada.
Ali ja i dalje pucam u crne siluete koje vidim na svim prozorima svake spaljene kuće.
“Oladi malo, brašo. To ti je četvrti šaržer. Ostaćeš bez municije. Usro si se, pa pucaš da razbiješ strah.”
“Duvaj ga, sestro”, psujem i punim novi šaržer.

“Ajde da furamo, dosta je bilo. Vidiš da su se povukli, da niko više ne puca!”
Kod Kolareve kuće Hrvati su uletjeli u našu zasjedu.
Mislili su da su Srbi na barikadi. A Brka je sa grupom bio sto metara ispred barikade, u zasjedi.
Pored zamrzivača za sladoled ostao je mrtav “zenga”, sa bombom u ruci.
Druge poginule su odvukli sa sobom. I povukli se prema Osijeku.

Prsten

Već treći dan mrtvi gardist leži pored zamrzivača za sladoled “ledo”. Prvi put vidim ubijenog čovjeka. Grudi su mu razvaljene tromblonom, pune muva.
U ruci drži stisnutu bombu “kašikaru”, bez osigurača. Prsti su se ukočili oko bombe. Zato nije eksplodirala. Pogođen je u času kad se spremao da je baci. Druga ruka mu je gotovo odvojena od tijela. I već mile crvi po njoj. Na prstu mu je osigurač od bombe. Izgleda kao vjerenički prten.

Toplo je. Tijelo se raspada. Kada se prsti koji stežu bombu otvore, eksplodiraće.
Osijećam ako mi se ruka sa prstenom – osiguračem spušta na rame. Razdrobljena ruka iz koje mile crvi. Saginjem se da mu objektivom fotoaparata uhvatim lice.

Iz poluotvorenih usta ubijenog izlijeće muva. Trgnem se u stranu i spotaknem preko noge ubijenog.
“Mrtvog si se prepao…”, smije se Božidar, koji je kroz kanale i dvorišta opet došao za mnom.
Za svaku muvu koja mi sleti na čelo mislim da je baš ona koja je njemu izletjela iz usta.
Sjećam se priče iz “Nevidboga” o vojniku koji je video pored puta mrtvu ženu i na njenoj ruci prsten. Izvadio je bajonet i odsjekao prst. Stavio ga je u šinjel i zaboravio na njega. Kada je stigao kući, njegovi dječaci su htjeli da vide šta im je otac iz rata donio. Zavukli su ruku u džep i izvukli prst.


“Mislio sam njime da prstenujem snahu ali izgleda nije zlatan.”
Dok otac to govori dječaci prutićem izbijaju natrulo meso iz prstena.
Želim da skine osigurač-prsten sa ruke mrtvog gardiste. Želim da ga ponesem Starom svatu ove krvave svadbe da svoju snahu njime prstenuje.

Da je uspio da baci bombu preko frižidera sa sladoledom “ledo” u kanal gdje su ležali moji prijatelji, niko od njih ne bi bio živ.
Kroz razbijena vrata ulazim u kuću. Sve je puno krvi, čaura, maltera. Iz krša uzimam remen od lasteksa sličan znojnicama. Vežem ga oko čela da mi kosa ne pada u oči. Zbog znoja koji se cijedi, zbog ujeda komaraca kojih je na milione.
Remen mi stiska glavu, srastao je sa kožom, bojim se da će mi od njegovog stezanja prsnuti lobanja.
Tek u čergi, shvatio sam da oko glave imam kaiš nekog dječaka ili neke djevojčice, čiji obim struka odgovara obimu moje čvornovate lobanje. Kaiš nekog djeteta, koje je živjelo tu, u toj kući, koja je sada puna krvi, čaura, muva.

Vratio sam se nazad u kuću odakle sam ga uzeo, ispred koje je još ležao naoružani mrtvac, mrtvac sa bombom.
Probao sam da skinem kaiš sa čela aki nisam mogao. Kaiš se zalijepio, prošao kroz kosti, kaiš se zalijepio za mozak.
Umjesto da ga skinem, pokupio sam sa patosa dva klikera i metak sa špicastim vrhom i zelenom čaurom.
Istrčao sam napolje i počeo da pucam – prema suncu.

Tada je zapucalo duž čitave linije.
Stajao sam na brisanom prostoru i pucao još. Još, još.
Tek kad mi je nestalo metaka pošao sam lagano, miran, potpuno miran, ka našoj straži.
“Šta ti je, šta bi?”, pitaju.
“Ništa”, kažem, “ništa, samo sam malo potprašio onog njihovog snajperistu.”

INTERVJU.RS

Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u Trezor

Najčitanije na intervju.rs

Facebook

Tagovi

Na Vrh