Povežite se sa nama

intervju.rs

Nikola Malović: Artisan

Kolumne

Nikola Malović: Artisan

Suvenirnica u Kotoru (Foto: N. M.)

Nikola Malović: Artisan

Piše: Nikola Malović

Ranije mi je Peđa navraćao u butigu jednom u tri godine, a sada je počeo triput mjesečno. Saznajem da je razlog to što ćerkicu vodi u frankofonsku školu. Kod mene ubije 45 minuta, taj mladi čovjek koji porodicu potpuno izdržava izradom suvenira po prosječnoj cijeni od 1 evro u veleprodaji. To znači da radi dan-noć, kao u srednjem vijeku, od 12 do 18 sati, zimi-ljeti, kako bi uspio da hrani, školuje i ponekad vodi najmilije van granica nekadašnje SFRJ – kako kaže – u pravo inostranstvo. Na pitanje što ga motiviše da djetetu plaća učenje stranog jezika, artisan qui fait des souvenirs – suvenir-meštar nesebično priča da svojoj krvi želi dati krila kako bi napustila ovu lijepu, no ekonomski i politički ukletu geografiju.

Peđa je moj jubilarni milioniti sagovornik koji želi da mu djeca odu, iskreno uvjeren da će da im na Zapadu, ne u Rusiji ili Kini, biti bolje, što je legitimno, klimam glavom, dok mi Peđa odnekud vadi Andrićevu rečenicu o vremenima kada pametan zaćuti, budala progovori a fukara se obogati. A tu rečenicu ne zna svak.

Ipak, kao što u biljnom i životinjskom carstvu postoje alogični ekstremi – biljčica čija je šansa u pustinji nikakva pa ipak raste, ili životinja koje ne postoji a ipak živi na Madagaskaru – tako i ja stojim u krajnosti po kojoj se nismo uzalud rodili baš ovdje, a ne tamo, u drugom jeziku i kulturi, iako je postojala vjerovatnoća da živimo u još većem statističkom siromaštvu: u kući sa zemljanim podom, u selu 500 km od prvog ljekara…

Suvenirnica u Kotoru (Foto: N. M.)

Da li je s razlogom rođen onaj ko – u enklavi – nedeljom uporno stoji na liturgiji u Gračanici?, onaj ko u Banjaluci vjeruje da je svetosavskom grančicom okalemljen Srbin?, ko u Boki Kotorskoj, srođen sa mnogim nacijama i vjerama, za sebe prvo drži da je čovjek?

Što se dobija masovnim odlaskom naše djece? Njihova čak i udružena šansa napolju je mala. Odlaskom, mnogi će izgubiti sve, osim para. Povratak iz uređenog u neuređen sistem postaće im nemoguć.

Količina intelektualnog kajmaka što decenijama napušta državu proporcionalna je količini loših đaka koji zauzimaju mjesta najboljih. I tu nije kraj nevoljama. U nedostatku intelektualnog krema, surutka misli o sebi da je puter.

Na malo prostora teško je dati mnogo savjeta, ali je jedan zlatan. Ne odlazimo. Tamo gdje je bolje, tamo je dvaput gore. Ako ne odemo mi, moraće vlast. Ako odemo – vlast će jahati do kraja naših života, i zapatiće političku dinastiju.

Ko pak smogne snage i ostane, on istina nema velike šanse, ali je kanda prozreo vremena. Jer, kada se kvarat stanovništva na Zemlji pokrene da bi u „uspješnim zemljama“ živio bolje, neće li uspješne zemlje time prestati da slove kao uspješne? Niko ko je otišao ne može da zna da li bi kod kuće možda bio srećniji? Možda ne bi, ali je otišao, pa ne zna. S druge strane, nema stvarnih dokaza da je kapitalizam uspješan. Sve zapadne kapitalističke zemlje otimaju od drugih – danas već na ginisovski raznovrsne načine – pa je pitanje da li bi bile zanimljive čak i kao turističke destinacije da nisu tokom istorije pootimale megatone zlata i svu krv iz miliona ubijenih, pokorenih i podjarmljenih. Naći se takvima na strani kao radna snaga je legitimno, kao što se može biti i otvoreni kvisling, ali nije moralno. Nije u duhu naroda koji ljubi slobodu.

Budući Bokelj i Mediteranac, oduvijek sam se smatrao Evropljaninom, čak i onda kada taj pojam nije imao ekonomsko i političko značenje.

Iako Bokelji imaju standard Kruga dvojke, artisan Peđa školuje dijete da bi otišlo. Ne odgovaram ga. Suvenirski je zanatlija milioniti moj sagovornik koji misli da je tamo negdje bolje. U pravu je Pavić: Nema saveta, svak mora da pojede pred sobom svoj put kao glista.

NEDELJNIK.RS

Nastavi da čitaš
Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u Kolumne

Najčitanije na intervju.rs

Facebook

Tagovi

Na Vrh