Nikola Malović-Višegrad
Čudno je bilo to novembra 2008: čitao sam Bajčev roman „Hamam Balkanija“ u trenutku kada mi je u butigu ušla poznanica i rekla: – Znate li odakle smo se suprug i ja upravo vratili?
Piše: Nikola Malović
Uzela je da opisuje Višegradsku banju s termalnom vodom od 31°C, s Mehmed-pašinim kupatilom iz 1575, kada sam povezao, hvala Bajcu, da je ktitor čuvene Ćuprije, i glavni lik romana, Mehmed-paša zaslužan i za nastanak banje jer su na njenim prostorima pronađene štive pune kamena adekvatnog za izgradnju mosta. Da mi po ušima nije zadobovala rečenica u vezi sa najvećim bazenom u Republici Srpskoj („…u kome je moj muž sve vrijeme plivao!“), vjerovatno da bih bio srećan samo poznanice radi. Ovako sam nazvao suprugu i rekao joj da se pakuje. Putujemo!
Ivo Andrić
Ono što nas je očaralo i učinilo novembarskim Višegrađanima do danas jeste činjenica da se u bazenu sa termalnom vodom punom ljekovitog radona može plivati i dok napolju pada snijeg. Na godišnjicu obalnog vjenčanja uvijek hodimo po Ćupriji. Godine 2009. zatekla nas je u Višegradu vijest o smrti patrijarha Pavla. Godine 2010. objavljena je ideja o gradnji Kamengrada, da bi 2011. bila formirana firma „Andrićgrad, d.o.o“ u privatno-javnom partnerstvu između Kusturice, Opštine Višegrad i Vlade RS. Na poluostrvu između Drine i Rzava 2012. g. počela je izgradnja kompleksa koji je svečano otvoren na Vidovdan 2014.
Turska razvojna agencija počela je da rekonstruiše most 2013, premda on ni 2015. nije izgledao kao što to u oku izgleda netom na obali obnovljena palata od kamena – koja bljesne bijela poput galebice. Iako ojačana stubovnim temeljima, popločana novim kamenom i osvijetljena, Ćuprija sa strane i dalje izgleda kao ona prije dolaska Turske razvojne agencije, s mnogo samoniklih biljaka između fuga. Gdje ode 5 miliona evra, šejtan zna.
Na Drini ćuprija (Foto: N. M.)
Osim potpisnika ovog teksta koji svake godine na putu za Beogradski sajam knjiga obiđe most, do izgradnje Kamengrada nije bilo mnogo elemenata koji će Višegrad spojiti s morem. A onda je u dijelu grada koji se po starim Višegrađanima sve problematičnije zove Andrićgrad („Pa, cijeli je Višegrad – Andrićgrad!“) – podignut spomenik bokeljskom đaku, Petru II Petroviću Njegošu, i iza njega „modifikovana replika manastira Dečani“, čiji je dečanski original sagradio protomajstor fra Vita Kotoranin.
Da nema Ćuprije iz 1577. g, s arhitektonskim potpisom čuvenog Mimara Sinana, po rođenju pravoslavca kao i Mehmed-paše Sokolovića, da nema Andrića čija je kuća u vlasništvu jednog Bošnjaka deboto zapuštena, te danas i Andrićgrada – Višegrad ne bi postojao na regionalnoj kulturnoj mapi. Kusturica je, iako neomiljen kod starosjedilaca („Privatizovao je javno dobro“, „Crkvu nije orijentisao prema istoku“, „To je triler: Kusturica, Dodik i biskup Grigorije“) – podigao novi stub u slavu Mosta, Andrića, i antiglobalističke ideologije, što je teza u koju ne vjeruju starosjedioci, jer – kao i veliki vezir, Mehmed-paša Sokolović – možda možeš da budeš dobar s jednim, pa i sa drugim vladarom zaredom, ali kako baš da u svih budeš umiljato jagnje? Ono što starosjedioci još uvijek nenaviknuti na turizam kanda ne znaju – jeste da je Kusturica izrežirao novi narativ najpoznatije od svih kasaba, tj. kako bi ona mogla izgledati da srpske zemlje, osim Primorja, nije zaobišla renesansa. U gradu sa spomenicima Andriću, Njegošu i Tesli nalazi se Andrićev institut, Akademija lijepih umjetnosti, galerija, bioskop, pozorište, knjižara, Opština, Upravna zgrada hidroelektrane, hotel, hosteli, restorani, pivnica, pekara, poslastičarnica, apoteka, banka, suvenirnica…
Na 5 km od Ćuprije, plivam u novembru više negoli u avgustovskom moru. Hamam Balkanija me ozrači. Sasvim me pripremi za prugastoplavu zimu.
Izvor: nedeljnik.rs
