Povežite se sa nama

intervju.rs

Čovek koji je kuću svoju od stida u ratu spalio

Trezor

Čovek koji je kuću svoju od stida u ratu spalio

Čovek koji je kuću svoju od stida u ratu spalio

Piše: Dragan Bursać
I danas, četvrt vijeka poslije ubistva, ništa mi ne znamo o fočanskom doktoru Sekulu Staniću i stotinama drugih istinskih heroja.
 Doktor Sekul Stanić. Pedijatar i predratni načelnik fočanske bolnice. To je onaj, čuli ste, što je sam svoju kuću u ratu zapalio. Niste čuli? To je neki ludak? Piroman? Neron našeg doba? Ne!

To je čovjek! Od sramote nije mogao gledati kako četnici pale bošnjačke kuće, pa je svoju zapalio, sjeo pored i čekao da do temelja izgori. Lagano, promatrao je kako mu se sav materijalni život urušava. Zajedno sa nepokretnostima nesrba stradalnika. Empatija do neba i naša sramota za vijek vijekova.

Kratka biografija (jer nema duže) kaže otprilike ovako:

Dr Sekul Stanić, rođen 7. aprila 1943. godine u Miljevini kod Foče. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1971. Specijalizaciju iz pedijatrije završio 1978.  Radio u Opštoj spomen bolnici u Foči od 1975. godine, a od 1985. do decembra 1992. bio je na dužnosti direktora.

Ubijen je 17. decembra 1992. u Miljevini.

Eto taj i takav čovjek, ta gromada ljudskosti dočekala je rat na čelu fočanske bolnice.

Koliko je i kako mogao, pomagao je kolegama Bošnjacima, krio fočanske žene od krvnika, prebacivao ljude na slobodnu teritoriju, spasio veći broj trudnica – porodilja od zlostavljanja, silovanja i sigurne smrti evakuišući ih na sigurnu teritoriju, pomagao svim pacijentima, koji su zbog etničke pripadnosti i etičkog bolesnog stava zlostavljani… Nagrada? Stigla ga je brzo.

Smrt kao nagrada

Ubili su ga četnici prije četvrt vijeka u policijskoj stanici u Miljevini. U izvještaju stoji da je izvršio samoubistvo vješanjem. Oni koji su poznavali doktora vele da nikada ne bi digao ruku na sebe. Neki opet tvrde da je ubijen zbog svog materijalnog bogatstva. Razlozi su po njima čisto prizemne, pljačkaške prirode. Ako znamo da je doktor Stanić to ljeto spalio svoju kuću i još tada se uzdigao na nebesa gdje ne običavaju biti srebroljubivci, ostaje nam samo jedan razlog za likvidaciju.

Bio je čovjek! Pomagao je ljudima u borbi protiv zvijeri. Zapravo, sam je imao toliko empatije, pa je i svoju imovinu uništio. Ništeći materijalno, poistovjetio se sa žrtvom. Postao je potpuno ogoljeno ljudsko biće. A dželati, krvnici i neljudi to ne mogu podnijeti. I onda su mu samo „pomogli“ šaljući ga u smrt da se do kraja poistovjeti sa nebrojeno mnogo pobijenih Bošnjaka na fočanskoj teritoriji.

Sve u svemu, nikada vlasti zvanično ne istražiše slučaj, a Sekulovo ubistvo kao i mnoga ratna i poratna ubistva ljudi koji su na ljudskost pokazivali, ostaje enigma, svima nama na sramotu.

A danas, četvrt vijeka nakon ubistva, možemo li shvatiti veličinu čovjeka, koji je poput Apača palio svoju zemlju, kuću i okućnicu i vatrom gasio požar zla?

Možemo li shvatiti sami sebe, koji se nismo udostojili ni ulicu da mu damo, ni u knjige Sekula da stavimo? Možemo li pojmiti veličinu čovjeka direktora bolnice koji je kao Srbin u ekstremno nacionalističkom okruženju, mogao birati kako će, šta će i gdje će sa ovim ljudskim prolaznim životom i pripadajućim titulama? Mogao je biti u skupštinama, strankama, mogao je uvećavati bogatstvo, mogao je imati kule i gradove, mogao je postati, kako se to danas kaže „istaknuti građanin“.

Mogao je uvažavati sve privilegije srBske kvazielite koja je te 1992. godine popila opijum nacionalizma, serviran i smućkan u Ćosićevoj i Miloševićevoj kuhinji… Tako je danas mogao biti i odlikovan kakvim Dodikovim odlikovanjem, mogao je postati novokomponovani akademik.

Doktore, praštaj naše neznanje!

Ali, ne! Sekul Stanić je prije četvrt vijeka odabrao put čovjeka. Tako neuobičajen i rijedak. I taj put on i danas živi. Mrtav doktor nas sve promatra i gleda kako o njemu, njegovom djelu i činu ne znamo ništa. Gleda kako nam imena ulica, udžbenike istorijske, tribine političke i ostalu ikonografiju naseljava polusvijet. Ljudi, koji ne mogu stati u istu rečenicu sa Sekulom Stanićem.

Možda baš i zato Sekul ne može u iste knjige sa krvicima svojim, naroda svog i drugih naroda?!

I tako, iz dana u dan, otkrivaju se sudbine i tajne ljudi, za koje se, zapravo zna. Samo smo, opijeni kao i oni od prije četvrt vijeka okupirani raznoraznim „herojima“, susvijetom, kojeg ova i ovakva država bustuje i podiže u epici na nivo nadljudi.

A za njima sve krvav trag. To su svi oni silni domoljubi, ratnici i akademici, ocijenjeni kao ratni zločinci, o kojim država, preciznije svi mi, stotinama hiljada maraka naših para „vodimo računa“ da im bude što udobnije u lagumima u kojim gule svoje kazne.

Jer valja srBskoj epici nagurati što više Karadžića i Mladića u knjige, studentske domove, škole, trgove, predizborne skupove… Dok sve jednako ovaj Sekul Stanić, ne da nema ulice, ne da mu ime u udžbenicima ne postoji, nego se i u arhivama fočanske bolnice spominje, da je „rukovodio ustanovom do 1993. i da je njegovim angažovanjem urađeno mnogo na adaptacijama starih i stvaranju novih prostora“.

Kakve crne adaptacije, crni ljudi, kakvo rukovođenje ustanovom do 1993. kad ga ubiše 1992?

I od svega je doktor Sekul Stanić dobio posthumno jedno jedino priznanje 2011. godine, Nagradu „Duško Kondor“ za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti u organizaciji nevladine organizacije „Gariwo“ i pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva.

Mrtvi mrtvima nagrade dijele

A, to priznanje koje je dobio mrtvi Sekul nosi ime Duška Kondora, bijeljinskog profesora i jednog od osnivača Helsinškog odbora za ljudska prava entiteta Republike Srpske, koji je takođe ubijen, samo u miru 2007. godine u svom stanu u Bijeljini.

Eto, ni ulice, ni trga, ni knjige, ni posvete, ni pažnje, ni znanja ni saznanja o Sekulu. Samo nagrada čovjeka koga nema za čovjeka koga nema i za koju je slabo ko čuo.

I tako, kad malo dublje zakopamo ispod čaršijskih zavjeta šutnje, čini se da svaki grad ima svoga Jana Palaha, samo se od krvnika i njihovih tragova ne vide vatre slobode i humanosti.

Golema je mjera ljudskosti i čojstva koja natjera čovjeka da od bruke kuću svoju spali do temelja. I danas, četvrt vijeka poslije ubistva, ništa mi ne znamo o Sekulu Staniću i stotinama drugih istinskih heroja. Popili nam pamet instant – krvnici i paraheroji, pa niti vidimo, niti čujemo svijest i savjest. O stidu da i ne govorimo. A, vidite, neko kuću svoju od sramote zapali.

Sve se čini da ovakvi bolje od ovog poluživota ni ne zaslužujemo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

balkans.aljazeera.net

Ostavi komentar

Ostavite Komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Više u Trezor

Najčitanije na intervju.rs

Facebook

Tagovi

Na Vrh