Povežite se sa nama

intervju.rs

​Kako mi je Vučić vratio snove

U Fokusu

​Kako mi je Vučić vratio snove

​Kako mi je Vučić vratio snove

Piše/DRAGANA NIKOLETIĆ

Bila sam pasionirani duvač. Godinama, ne sećam se tačno od kada, dan sam počinjala džointom. I na isti način ga završavala, premda mi je jutarnji bio najslađi.

Iako sam, što bi rekle babe, spretna u ruke, nisam bila baš najveštija u rolanju. Šta više, dugo je za mene to činio moj verni weed-buddy, a onda mi je drugarica otkrila tajnu fišeka. Prvo smotaš papirić, onda u to uguraš smesu duvana i vutre, olovkom, recept je koji mi je uspevao. Vremenom sam se toliko istrenirala, da je moj džoint skroz ličio na one pravljene „po pravilima“.

 Međutim, kako me je ovaj proces suštinski smarao, napakovala bih izjutra sedam-osam komada i stavila ih u tabakeru. Zalihe bih obnavljala, i postajala vrlo nervozna kad bi u kutijici ostalo dva. Znači, u svakom trenutku je bila spremna nekolicina, i ostatak nepopušenog. Tabakera je stoga prilično smrdela, al’ za to nisam marila, važan je bio samo štek.

Moj ritual je bio ovakav: kafica, buksnica u piksli, uključeni kompjuter, u otprilike šest sati, čim otvorim oči. Dva dima i stiže inspiracija za tekstove, koja bi ubrzo postala ravna erotskom nadražaju. Mom partneru je miris izjutra smetao, pa sam pućkala u kupatilu, i jedva čekala da negde ode, da mogu da se opustim. Od bivšeg muža sam se krila, jer nije odobravao toliko duvanje, iako je sam bio alkoholičar. Držala sam mešavinu u fascikli, „sprave“ u tajnoj fioci, i čim on izađe iz kuće, ja pravac na terasu. Mogla bih komotno da kažem da bih ih obojicu prodala za vutru, il’ bar debelo razmislila šta mi je od dve strasti preče.

Podrazumeva se da sam uvek morala da imam određenu količinu, kao i da sam travu nabavljala pre nego što se prethodno potroši. U mladosti sam čak i valjala, pa i gajila, ali mi to nije leglo. Posle sam sanbdevala sve drugare, i zadržavala bonus na veći broj paketa. Ni to mi nije bilo po meri savesti, prebacila sam im sve kontakte. Imala sam, razume se, svog dilera koji je, na kraju, bio jedini, jer mi se najviše isplatio.

Zarađivala sam bedno, ali je trave uvek moralo da ima, pa sam na nju trošila polovinu prihoda. Sve drugo je bilo nevažno, dogod je tabakera bila puna. Ne bih mogla da odredim svotu proćerdanu na nabavku, jer sam je videla kao jedini svrsishodno uloženi novac. U poređenju sa primanjima, trošila sam čitavo bogatstvo.

Volela sam sve procese vezane za duvanje, pa čak i čekićanje dilera. Nije me bilo strah da travu nosam svuda. Posebno sam volela da pušim na ulici, pa sam birala pustije, i baš mi je legao novi, penzionerski kraj. Mesta u gradu sam pamtila po duvačkim seansama. Doduše, mnogo čega ne bih ni mogla da prizovem u svest.

 Ponekad, ali vrlo retko, pomislila bih da bi komšije mogle da me prijave jer su iz moga stana izlazili oblaci smrada. Jednom sam, za malo, „pala“: bivši muž me je sačekao posle šljake, a ja navalila da odmah dunemo. Kretenka, izabrala sam glupo mesto, na jednoj od terasa Robne kuće na Terazijama, s pogledom na Balkansku. Ali bez pregleda na viši nivo, odakle su nas spazili policajci. Stišnjeni u ćošak, kad smo videli da idu ka nama, mogli smo samo da bacimo džoint.

U to vreme, već su bili dobro obučeni i nisu se dali zavarati. Pretresli su nas, a kod njega našli nešto oko 0, 40 grama. Njega su priveli, a mene pustili, i čim su zamakli, ja sam sišla po bačenu buksnu. Posle me je malčice bilo blam što se me kolege iz crne hronike pitale da li sam ja ta Dragana Nikoletić, koju su panduri proveravali preko radiole. Ne zbog toga što sam to smatrala kriminalnom radnjom, već što sam toliko matora, a duvam.

Njega su uveče pustili, i prvo što me je pitao preko telefona bilo je – gde je onaj džoint. Kad je saznao da ga nema, „za kaznu“ sam morala u akciju hitne kupovine. Na sudu je prošao relativno dobro, 300 evra plus uslovna kazna, što je pripisao zasluzi advokata koji nam je uzeo još stotku. Mentol (Bog da mu dušu prosti), kao da bi prošao gore bez njegovog posredstva, budući da mu je glavni argument bio da je konzument iz očaja – što je nezaposlen.

Na posao sam išla naduvana, „popravljala“ bih se na razne načine, zavisno od redakcije. Nekad bih šetala sama, nekad stajala u ekipi, u nekom zabačenom prolazu, negde je postojala „specijalizovana“ terasa, a na jednom mestu čak i soba. Tu prostoriju je izdejstvovao IT-evac, bliski rođak glavnog urednika. U tu sobu su mnogi svraćali, ali sam ja bila najredovnija.

Mrzela sam da se grebem, ne zato što sam plemenita, već što sam ja morala da diktiram tempo. Džointovi su mi bili slabiji no što većina pravih duvača voli, što mi je takođe obezbeđivalo autonomiju. Uvek sam imala kod sebe, uživala maru u kružocima, ali mi je, ipak, najmilije bilo, da pušim sama. Podrazumeva se da sam izbegavala društvo koje moju naviku ne odobrava.

Imala sam razne konflikte na tu temu, sa raznim dobronamernici/ama, branila sam se time što sam, i pored 7-8 do 10 cigara dnevno, krajnje funkcionalna. Na osnovu dve kratke pauze u duvačkoj karijeri, znala sam da sam još operativnija kad sam strejt. Ali, budući da nisam imala naročite ambicije, ni u tome nisam videla problem.

 Zabavno mi je bilo što u pola razgovora sa nekim, pojma nemam o čemu sam pričala. Što se ne sećam imena, što brkam poznanike, što me zovu Drogana, što kod mene banjava (zna se zašto) ko kad hoće. Uživala sam u introspekciji pod dejstvom trave, smarali su me „mediokriteti“ koji je izbegavaju. Uz sve to, marihuana mi je bila savršeni purgativ.

U te dve kratke stanke, došla bih svesti ( jednom uz pomoć mog popa, a jednom – anonimnih alkoholičara), ali bih uz sve benefite čistog stanja, opet ubrzo poklekla. Posle bih se pitala zašto, kad je bilo dockan. Kao većina narkomana, uvek sam bila na klackalici, u stilu: trebalo bi da počnem da prestajem. Jer, ipak me je sve to cedilo, od mozga do buđelara, ali navika je pretezala.

U jednom od tih pokušaja, otišla sam i kod psihologa, tačnije, psihološkinje. Ali kako je i sama purnjala, u tome nije videla ničeg lošeg. Budući veći stručnjak za nus-pojave duvanja, pored opštepoznatih, otkrila mi je da je to što ne sanjam – posledica marihuane. Objasnila je to nekako u fazanu, da trava preuzima funkciju snova. Posle sam tom psihološkinjom imala razne avanture vezane sa vutrom. U, stvari, marihuana je bila spona sa mojim celokupnim društvom.

I tako, sve do početka ove godine, kad je nastala potpuna suša. Dok sam još verovala da je privremena, pomirila sam se sa činjenicom da je moj diler isključio mobilni telefon. Snalazila sam se na drugim izvorima, uvek besna zbog majušnih paketića, nedovoljnih za moje potrebe.

 Proganjala sam urednike da mi daju da istražim razloge nestašice. Da li je u pitanju egzodus sa Kosova zbog čega su pooštreni propisi, ili je nabavljen skener na graničnim prelazima, ili je premijer uveo novu „Sablju“ koja je prestrašila trgovce? Ili je u pitanju albansko selo Lazarat, fabrika indijske konpolje, koje je zbog racije spalilo sve biljke, dovoljne da više meseci opskrbljuju naše tržište? Da li se sprema legalizacija u medicinske svrhe, pa vlast otkupljuje sve zalihe? Niko nije pristao na ovo istraživanje, a situacija je postajala sve gora i gora.

A onda sam shvatila da je to besmisleno, ta pomama, panika, jurnjava, bacanje para na gromuljice… i počela u rizle da rolam čist duvan. Cigarete sa kartonskim filterom, nalik džointu, pružale su sličan efekat. Bolelo me dupe što mi se drugari smeju, nazivajući moje smotuljke – placebo cigarama. Mene su radile, a nova navika se vrlo brzo i ekonomski odrazila, da ne pominjem da su mi podočnjaci nestali. Nije me mamilo kad drugi duvaju, kao da je ta strasna duvačica, kakva sam bila pola svoga života, bila neka druga osoba. Počela sam da se borim za svaku šljaku, dobila mnogo više snage. Ali, što je, možda, najvažnije, počela sam opet da sanjam.

Divne snove, avanturističke, nadrealne, a ipak stvarne. Kako letim, kako putujem, kako spašavam Bajagu iz poplave… Svaka noć mi je pružala novo uzbuđenje. Sanjala sam u nastavcima, onako kako sam do tada samo od drugih slušala, zavideći im. U boji, poznate, nepoznate likove, uvek sa happy endom. Pamtila ih i celog dana se vozala na njihovu energiju.

 S tog aspekta gledajući, kao da je bivše vreme bilo protraćeno, kao da mi je neko amputirao važan deo mozga. Uskratio mi pustolovine, tanane poruke iz podsvesti.

Zato, hvala Vučiću što mi je vratio snove!

Izvor/vice.com

1 Komentar

1 Komentar

Ostavite Komentar

Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Više u U Fokusu

  • Sport

    DOBRA ODLUKA ILI NE??????

    Autor

    Selektor košarkaške reprezentacije Svetislav Pešić, je odlukom da iz tima izostavi dugogodišnjeg kapitena Miloša Teodosića izazvao...

  • Sport

    Sudar titana!!!!!

    Autor

    Utorak 21.5.2022, Bulonjska šuma, Pariz, Rolan Garos. Dva najbolja tenisera današnjice će u teniskom klasiku po...

  • Društvo

    Roming-stari problem na putovanjima

    Autor

    Iako je 1. jula prošle godine roming za Severnu Makedoniju, Albaniju, BiH i Crnu Goru ukinut...

Najčitanije na intervju.rs

Na Vrh